Aleksandar Vučić mora pronaći način da zadovolji dio javnosti koji Mladića smatra herojem, a da Srbiju istovremeno ne izloži novom sukobu sa susjedima i Zapadom zbog veličanja čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid i druge ratne zločine.

Između presude u Hagu i „heroja“ u očima dijela Srbije

Smrt Ratka Mladića stavila je pred Aleksandra Vučića problem koji se godinama mogao odgađati, ali ga sada više nije moguće izbjeći. Pitanje više nije kakav odnos Srbija ima prema živom haškom zatvoreniku, nego kako će država postupiti kada njegovo tijelo stigne iz Haga.

Mladić nije umro kao osumnjičeni, optuženi ili čovjek čiji je sudski postupak ostao nedovršen. Umro je služeći doživotnu kaznu nakon što je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Presuda obuhvata i terorisanje stanovništva Sarajeva tokom opsade, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilna premještanja i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Ali pravosnažna međunarodna presuda i percepcija dijela srpske javnosti dvije su potpuno različite stvari.

Mladić je decenijama nakon rata zadržao status heroja među dijelom stanovništva Srbije i Republike Srpske. Reuters nakon njegove smrti upravo ukazuje na taj duboki raskorak: za žrtve je ostao simbol najtežih ratnih zločina, dok ga dio Srba i dalje posmatra kao ratnog komandanta koji je branio njihov narod.

Tu počinju Vučićeve muke.

Ako Srbija organizira običnu, porodičnu sahranu bez državnog spektakla, počasnih jedinica, visokih zvaničnika i militarizirane ikonografije, vlast rizikuje bijes nacionalističkog dijela javnosti i političkih protivnika koji bi takav potez mogli predstaviti kao odricanje od Mladića pod pritiskom Zapada.

Ako ode u drugu krajnost i od sahrane napravi državni događaj, Vučić bi praktično preuzeo političku odgovornost za javno odavanje najviših počasti pravosnažno osuđenom ratnom zločincu.

A upravo je tu njegova politička zamka.

Indikativno je da je ministar pravde Srbije već govorio o sahrani uz najviše državne i vojne počasti, dok je Vučić bio znatno oprezniji. Predsjednik Srbije nije potvrdio takav scenario. Govorio je o „dostojanstvenoj i pristojnoj“ sahrani ukoliko porodica odluči da Mladić bude ukopan u Srbiji.

Ta razlika u riječima teško da je beznačajna.

Vučić vrlo dobro zna razliku između sahrane kojoj država logistički pomaže i državnog ispraćaja osuđeniku za genocid pred televizijskim kamerama cijelog svijeta.

Beograd ili Republika Srpska: Može li Dodik preuzeti vrući krompir?

Postoji još jedan problem.

Prema informacijama koje su nakon Mladićeve smrti iznijeli njegov advokat i srbijanski zvaničnici, njegova želja bila je da bude sahranjen na Topčiderskom groblju u Beogradu, pored kćerke Ane. Konačnu odluku donijet će porodica.

Upravo ta želja otežava eventualni pokušaj Beograda da cijelu priču politički izmjesti iz Srbije.

Za Vučića bi, barem politički gledano, mnogo jednostavniji scenario mogao biti da centralnu ulogu u ispraćaju preuzme Republika Srpska. U Banjoj Luci je teren za takav odnos prema Mladiću već pripremljen: nakon njegove smrti organizirani su pomeni, a Milorad Dodik otvoreno ga predstavlja kao važnu historijsku ličnost srpskog naroda.

Zato nije teško zamisliti politički izlaz u kojem bi Beograd pokušao ostati korak iza, dok bi Banja Luka preuzela glavni simbolički teret oproštaja.

To bi Vučiću omogućilo da domaćoj javnosti pokaže da se od Mladića nije odrekao, dok bi prema međunarodnim partnerima mogao insistirati na tome da Srbija nije organizator državnog spektakla.

Ali postoji problem: Mladićeva navodna želja vodi upravo prema Beogradu.

I sam Vučić sada javno govori da se kao mogućnost spominje ukop pored njegove kćerke. Još zanimljivije, kazao je da će Srbija o sahrani razgovarati i s predstavnicima Republike Srpske, uz naglasak da će konačna odluka biti porodična.

Upravo bi se u tom prostoru mogao tražiti kompromis.

Sahrana bi mogla ostati u Beogradu, ali formalno biti predstavljena kao porodični čin, uz snažno prisustvo političkog vrha Republike Srpske, boračkih organizacija i drugih struktura, dok bi državni vrh Srbije pažljivo odmjeravao vlastito prisustvo i protokol.

Takav model Vučiću bi omogućio ono što u politički osjetljivim situacijama često pokušava postići: poslati različite poruke različitim publikama.

Domaćoj – nismo se odrekli Mladića.

Zapadnoj – ovo nije državno veličanje ratnog zločinca, nego poštovanje želje porodice.

A dio političkog i simboličkog tereta mogao bi ponijeti Dodik.

To nije potvrđen plan i zasad nema dokaza da je takav scenario dogovoren. Ali politički interes za takvu podjelu uloga očigledno postoji, posebno jer su veze vlasti Srbije i rukovodstva Republike Srpske izuzetno snažne.

Vučić drži vrući krompir koji ne može dugo prebacivati iz ruke u ruku

Problem za predsjednika Srbije mnogo je veći od jednog grobnog mjesta i jednog protokola.

Sahrana Ratka Mladića mogla bi postati test kojim će se mjeriti odnos današnje Srbije prema ratovima devedesetih.

Evropska unija je po tom pitanju veoma jasna. U julu ove godine, povodom godišnjice genocida u Srebrenici, najviši evropski zvaničnici ponovili su da u Evropi nema mjesta negiranju genocida, historijskom revizionizmu niti glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.

Još je neugodnije za Beograd što Evropska komisija već bilježi da pojedini političari, stranke i mediji u Srbiji nastavljaju davati podršku i javni prostor osuđenim ratnim zločincima te negirati ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici.

Zbog toga bi sahrana uz pune državne i vojne počasti teško mogla biti predstavljena kao unutrašnje pitanje Srbije bez međunarodnih posljedica.

To ne znači da bi Brisel automatski zaustavio pregovore niti da bi zapadne države automatski uvele sankcije Srbiji. Za takvu tvrdnju trenutno nema osnova. Ali bi državno veličanje Mladića gotovo sigurno proizvelo ozbiljne političke kritike i Srbiji dodatno otežalo uvjeravanje evropskih partnera da dijeli vrijednosti na kojima insistira kao država kandidat za članstvo.

Vučić zato nema dobro rješenje.

Ima samo manje ili više loša.

Okrene li leđa Mladiću, otvara prostor da ga nacionalistički protivnici proglase čovjekom koji se pod pritiskom Zapada odrekao ratnog komandanta kojeg dio njegove biračke baze smatra herojem.

Priredi li mu spektakularan državni ispraćaj, slike počasne garde Srbije pred kovčegom čovjeka osuđenog za genocid obići će Evropu i svijet. Tada više neće biti važno kako će Beograd objašnjavati događaj. Slika će govoriti mnogo glasnije od diplomatskih saopćenja.

Zbog toga će možda najvažnije pitanje narednih dana biti ne gdje će Ratko Mladić biti sahranjen, nego ko će formalno organizirati sahranu, ko će stajati uz njegov kovčeg i kakva će obilježja države Srbije biti prisutna.

Tu se krije granica između porodične sahrane i političkog spektakla.

Ratko Mladić je iza sebe ostavio pravosnažnu presudu i naslijeđe zločina koje nikakav pogrebni protokol ne može promijeniti.

Ali je Aleksandru Vučiću ostavio i posljednji politički problem.

Vrući krompir sada je u njegovim rukama. Dodik mu može pomoći da ga nakratko pridržava, porodica može odrediti gdje će biti spušten kovčeg, a državni protokol može pokušati pronaći savršenu mjeru između Beograda i Banje Luke.

Ali konačnu političku poruku ipak će poslati Srbija.

I od nje Vučić ovog puta teško može pobjeći.