Nova lica, stare političke matrice

Politička smjena generacija u Bosni i Hercegovini odvija se sporo i gotovo neprimjetno. Stranke povremeno predstavljaju mlađe ili javnosti manje poznate kadrove, posebno uoči izbora, ali samo mali broj njih uspije izgraditi dovoljno snažan politički profil da bi se mogao posmatrati kao dio buduće političke elite.

Ipak, proces je počeo. U gotovo svim značajnijim političkim blokovima danas postoje ljudi koji se pripremaju za preuzimanje većih stranačkih i institucionalnih uloga. Neki su politički put počeli na lokalnom nivou, drugi kroz stranačke strukture, parlamente ili izvršnu vlast. Zajedničko im je da će dio njih u narednoj deceniji vjerovatno zamijeniti političare koji su obilježili prethodnih dvadesetak godina.

Problem je što se promjena ljudi zasad mnogo jasnije vidi od promjene politike.

Nova generacija uglavnom nastaje unutar postojećih stranačkih sistema, politički sazrijeva uz postojeće lidere i preuzima njihove obrasce djelovanja. Zbog toga mlađa dob, drugačiji način komunikacije ili veća prisutnost na društvenim mrežama sami po sebi ne predstavljaju političku modernizaciju.

Naprotiv, u pojedinim slučajevima nova generacija pokazuje još izraženiju sklonost prema političkoj polarizaciji. Retorika može biti modernija, komunikacija neposrednija i prilagođenija mlađim biračima, ali sadržaj ostaje duboko vezan za stare političke podjele.

Zato bi Bosna i Hercegovina mogla dobiti nove političke lidere, a da pritom ne dobije novu politiku.

Država zarobljena između identiteta, institucija i vječne predizborne kampanje

Veći dio političke energije u Bosni i Hercegovini već decenijama troši se na gotovo isti krug pitanja: odnos države i entiteta, ustavne nadležnosti, nacionalno predstavljanje, izborna pravila, odnos građanskog i etničkog koncepta, ulogu međunarodne zajednice i zaštitu kolektivnih interesa.

To jesu važna pitanja i neka od njih nije moguće jednostavno ukloniti iz političke debate. Problem nastaje kada ona postanu gotovo jedini sadržaj politike.

Tada ekonomija, obrazovanje, demografija, kultura, tehnološki razvoj, javna infrastruktura, zaštita okoliša i kvalitet javnih usluga ostaju u drugom planu. Politički sistem počinje funkcionisati kao permanentna izborna kampanja u kojoj je važnije mobilizirati vlastito biračko tijelo nego proizvesti mjerljiv rezultat.

U takvom ambijentu posebno je razvijena politika maksimalističkih zahtjeva. Kompromis se često predstavlja kao slabost ili izdaja, dok politički akteri pred svojim biračima nastoje dokazati da nisu odstupili ni milimetar. Posljedica je paradoks: svi formalno žele funkcionalniju državu i bolje institucije, ali malo ko želi platiti političku cijenu dogovora potrebnog da se do toga dođe.

Kada dogovor izostane, odgovornost se prebacuje na političke protivnike, međunarodnu zajednicu, ustavno uređenje ili neku drugu instituciju. Tako se stvara zatvoreni krug u kojem je neuspjeh moguće politički koristiti jednako uspješno kao i rezultat.

Dodatni problem predstavlja preplitanje politike s drugim dijelovima društva. Vjerske, kulturne, akademske i druge institucije povremeno bivaju uvučene u političke sukobe, dok političke stranke istovremeno pokušavaju monopolizirati patriotizam, nacionalni interes ili pravo da određuju ko zastupa „ispravnu“ viziju Bosne i Hercegovine.

Time se prostor za racionalnu političku raspravu dodatno sužava. Umjesto sukoba razvojnih programa, javnost dobija sukob identiteta, emocija i međusobnih optužbi.

Prava smjena generacija počet će tek kada se promijene politički prioriteti

Bosni i Hercegovini zato nije dovoljna biološka smjena političara. Ako mlađi kadrovi samo preuzmu stranke, retoriku i političke rovove svojih prethodnika, promijenit će se imena na izbornim plakatima, ali ne i način na koji država funkcioniše.

Prava generacijska promjena dogodit će se tek kada nova politička elita bude spremna priznati da kompromis nije kapitulacija, da protivnik nije automatski neprijatelj i da patriotizam ne može biti zamjena za rezultate.

Nova politika morala bi se mjeriti jednostavnijim i konkretnijim pitanjima: koliko ljudi ostaje živjeti u ovoj zemlji, koliko kvalitetnih radnih mjesta nastaje, kakve škole i univerzitete država ima, koliko su institucije efikasne, koliko se ulaže u nauku, kulturu i infrastrukturu te koliko građanin za novac koji daje državi dobija kvalitetnu javnu uslugu.

To ne znači da će ustavna i nacionalna pitanja nestati. Bosna i Hercegovina je složena država i ona će još dugo biti važan dio političkog života. Ali razlika između stare i istinski nove generacije političara bit će upravo u tome hoće li znati rješavati ta pitanja bez pretvaranja svakog političkog spora u pitanje opstanka države, naroda ili entiteta.

Jer najveći rizik za Bosnu i Hercegovinu nije da će njeni dugogodišnji politički lideri jednog dana otići sa scene. To je neminovno.

Mnogo veći rizik je da iza njih ostane generacija koja će biti mlađa po godinama, modernija po nastupu i vještija na društvenim mrežama, ali politički potpuno ista.

U tom slučaju neće se dogoditi smjena političke generacije. Dogodit će se samo smjena straže nad istim političkim rovovima.