Almedin Šišić, glavni i odgovorni urednik Valterportala.ba, napisao je prije nekoliko dana izuzetan, ali i zastrašujući tekst o gušenju kritičkog novinarstva na Balkanu kroz vlasničku i kapitalnu konsolidaciju.

U tekstu pod naslovom „Prigušeno svjetlo medijskih sloboda: Vlasnička preuzimanja gase kritičko novinarstvo od Beograda do Sarajeva“, Šišić analizira posljedice preuzimanja medija koji su kritički izvještavali o vlastima i upozorava na ono što smatra novim mehanizmom pritiska na nezavisno novinarstvo u regiji.

U središtu njegove analize nalazi se portugalski investicijski fond Alpac Capital, dosadašnji većinski vlasnik televizijske mreže Euronews, koji je, kako navodi Šišić, preuzeo kontrolu nad nizom medija u Srbiji – N1, Nova S, Danas i Radar – a time posredno i nad srodnim medijskim kućama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori.

Fond povezan s Vučićem i poruka kritičkim medijima

Posebno važan dio Šišićeve analize odnosi se na veze novih vlasnika s političkim strukturama u Srbiji i Mađarskoj.

Autor navodi da je fond, prema medijskim izvještajima, blisko povezan s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, a posredno i s bivšim mađarskim premijerom Viktorom Orbanom.

Prve kadrovske promjene nakon preuzimanja za Šišića zbog toga nisu samo poslovne odluke. U njima vidi mnogo širu poruku upućenu kritičkim medijima i novinarima.

„Na taj način, vlasnici ovog fonda koji je, prema medijskim izvještajima, blisko povezan sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali posredno i sa bivšim mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, poslali su dvostruku poruku javnosti: da je sada svaka kritika vlasti u njihovim rukama, i drugo, da se medijskim profesionalcima i nezavisnim novinarima „ne isplati“ konfrontiranje sa režimom jer su oni jači i „uvijek na kraju pobijede“.“

Upravo u tome Šišić vidi novi oblik problema za medijske slobode.

Bosna i Hercegovina, podsjeća, već se suočava s pritiscima na medije kroz kriminalizaciju klevete, SLAPP tužbe i selektivnu primjenu zakona. Vlasničko preuzimanje kritičkih medija, međutim, otvara potpuno drugačiji front.

Njegova centralna teza sažeta je u jednoj rečenici:

„Ono što u slučaju Alpac Capitala i preuzimanja N1 mreže i drugih televizija sada vidimo je novi alat istog cilja: gušenje kritičkog novinarstva kroz vlasničku i kapitalnu konsolidaciju, umjesto kroz sudnice.“

Šišić upozorava i na obrazac koji se, prema njegovoj ocjeni, uspostavlja u Beogradu – preuzimanje televizijskih mreža kroz investicijski fond blizak vlastima – te mogućnost da ista logika drugim sredstvima dođe i do preostalih slobodnih medija u regiji.

U takvim okolnostima, smatra, značajno raste uloga manjih i nezavisnih medija:

„Teret odbrane preostalih ostrva medijske slobode u regiji sada još više pada na pleća manjih, nezavisnih i profesionalnih portala, koji će morati da pojačaju odbranu časti etičkog, kritičkog i istraživačkog novinarstva.“

Od tužbi i prijetnji do kapitala i vlasništva

Šišić pitanje vlasništva nad medijima stavlja u mnogo širi kontekst položaja novinara na prostoru bivše Jugoslavije.

Profesionalno novinarstvo, piše, odavno je prestalo biti samo prenošenje informacija od javnog značaja i kritika lošeg upravljanja i sistema.

Posebnu cijenu plaćaju oni koji istražuju korupciju i kriminal.

„Prema kolegama koji su odlučili izaći iz zone vlastitog konformizma kako bi radili društveno najkorisniji posao, istraživali i ukazivali na rasprostranjenu korupciju i kriminal, legaliziranu pljačku javnih dobara i drugo, primjenjuju se metode tipične za ovdašnje režime: kroz direktne i posredne pritiske i prijetnje njima i njihovim porodicama, pokušaje zastrašivanja i uticaja na njihove živote, uključujući tužbe i zloupotrebu pravnog sistema, s čime se još mnogi novinari i mediji najlakše nose.“

Položaj profesionalnih novinara dodatno otežava činjenica da, prema Šišićevoj ocjeni, često rade posao koji bi trebale obavljati institucije, ali bez zaštite koju institucije imaju.

„Dok u nekim državama zapada (poput Danske) postoje državni fondovi za podršku novinarstvu od javnog interesa, u Bosni i Hercegovini i većini država regije novinari rade posao i policije i pravosuđa.“

Za razliku od policije i pravosuđa, koji su dio zaštićenog sistema, navodi Šišić, profesionalni i nezavisni novinari ostaju praktično nezaštićeni, osim podrške nekoliko udruženja i uskog kruga kolega.

Posljedice takvog stanja vidi i u odnosu javnosti prema novinarima. Šira javnost, smatra, sve teže razlikuje profesionalce koji „plaćaju skupu cijenu vlastite novinarske etike“ od onih koji su dio vladajućeg sistema ili određenih politika i ideologija koje ih plaćaju.

N1 BiH kao test: Koliko će svjetla ostati upaljeno?

Ono što je do tada moglo izgledati kao problem Srbije, prema Šišiću, sada je postalo neposredno pitanje i za Bosnu i Hercegovinu.

Autor navodi da je Alpac Capital dobio potrebna odobrenja nadležnih institucija u BiH za akviziciju N1 i Nove te da je dugogodišnji direktor N1 BiH Amir Zukić smijenjen prvog dana preuzimanja upravljanja.

Zukić, koji je N1 BiH vodio od osnivanja prije 12 i po godina i ostao na toj poziciji kroz raniju promjenu vlasništva 2019. godine, ubrzo je vraćen, ali ne na mjesto direktora, već na čelo informativnog programa.

Novi vlasnik Pedro Vargas David pokušao je umiriti javnost porukom da će Alpac u Bosni i Hercegovini „aktivno promovirati nezavisnost redakcija“ i garantirati „jasnu proevropsku orijentaciju utemeljenu na vrijednostima demokratije, vladavine prava i slobode medija“.

Međutim, Šišić podsjeća da je Alpac ista uvjeravanja davao i javnosti u Srbiji prije serije smjena urednika i direktora u Beogradu.

Zbog toga pitanje koje postavlja više nije samo šta će se dogoditi s jednom televizijom, jednim direktorom ili jednom redakcijom. Riječ je o mnogo širem pitanju budućnosti kritičkog novinarstva u cijeloj regiji.

„Prava dilema, međutim, nije kako će N1 i Nova u Bosni i Hercegovini proći u odnosu na sestrinske redakcije u Srbiji, već koliko će onog prigušenog svjetla medijskih sloboda uopće ostati upaljeno u cijeloj regiji nakon ovog talasa preuzimanja televizijskih kuća.“

Šišić odgovor ne traži u obećanjima novih vlasnika, saopštenjima ili deklarativnom pozivanju na slobodu medija. Smatra da će pravi test biti ono što će novinari tih medija ubuduće moći objavljivati.

Zato svoju analizu završava rečenicom koja možda najbolje sažima cijelo upozorenje:

„Odgovor na to pitanje nećemo dobiti iz saopštenja za javnost, nego iz onoga što ćemo – ili nećemo – moći da čitamo i gledamo na ovim medijima u narednim mjesecima.“